Iz Prištine su poslane snažne poruke o važnosti očuvanja sjećanja o nestalima i ubijenima tokom ratova jer iza brojeva i statistike su životi, želje, nade, snovi
Sudbina Kosova slična je onoj bosanskohercegovačkoj. Rat, bolna sjećanja, tuga, strah, obilježili su prošlost, a, čini se, i budućnost. Majke, očevi, sestre, braća, sinovi, kćeri, supruge, partneri... i dalje tragaju za tijelima svojih najmilijih. Suza jedne majke sa Kosova koja traži kosti svoje djece podjednako boli kao i suza druge majke koja traga za djetetom, ma gdje ona bila i kako se zvala. I Kosovo nam je možda i bliže nego smo i svjesni...
SJEĆANJA NA VOLJENE
Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, na Kosovu se i dalje traga za 1.613 nestalih. Prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo i Fonda za humanitarno pravo Kosovo, još nije pronađeno 1.636 osoba.
I svako od njih je imalo ime i prezime, svoj karakter, želje, snove, porodicu, prijatelje/ice... Njihov život prekinut je, nepravedno oduzet, u sekundi. Otrgnuti su iz zagrljaja svojih najmilijih koji danas nemaju grob/mezar, mjesto gdje im mogu ostaviti cvijeće, svijeće, pomoliti se i znati da su njihovi najmiliji pronašli konačni smiraj. Jer, njihovih tijela nema. Oni koji znaju gdje su, šute više od dvije decenije. A nekada je šutnja gora od bilo kakvog djela.
U Prištini je 27. i 28. jula održan XVI forum za tranzicionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama simboličnog naziva “Dostojanstvo za nestale”. Forum su u ime REKOM mreže pomirenja organizovali FHP i FHP Kosovo.
Sva pažnja bila je posvećena žrtvama i porodicama žrtava, porodicama onih koji i danas tragaju za svojim najmilijim. A tako bi i trebalo, jer politikama, čini mi se, posvećujemo i previše pažnje, dok porodice ubijenih i nestalih pate same, u tišini, u svom bolu.
Forum je bio prilika da se porodicama nestalih uruči knjiga “Kosovska knjiga pamćenja”. Višegodišnji i mukotrpni rad FHP-a i FHP-a Kosovo iznjedrio je pouzdane izvore o Kosovu, sukobima u periodu 1998 – 2000. i svim onima za kojima se i dalje traga.
Koordinatorica REKOM mreže pomirenja i osnivačica Fonda za humanitarno pravo, dugogodišnji borac za ljudska prava Nataša Kandić na otvorenju Foruma govorila je upravo o nestalima, njihovim porodicama i knjizi nastaloj na osnovu istraživanja i temeljnog prikupljanja podataka.
- Porodice nestalih, zapravo, oni koji su i dalje nestali, još nemaju jednako pravo kao što imaju druge žrtve. Njihove porodice nemaju grob, nemaju mesto, da žale, da postave cveće, nemaju dokaza da su oni koji su i dalje nestali, postojali. I to je jedna bol koja teško prolazi. Kada porodice sahrane svoje, ipak nađu neki smiraj, mogu da odu na grob, a porodice nestalih lutaju i sećanje na njihove članove živi samo u okviru porodica. Ova naša knjiga je pokušaj da to sećanje iz kruga porodica prenesemo na društveni nivo, istakla je Kandićeva.
Kao nestali i dalje se vodi više desetina osoba sa invaliditetom, preko 200 starih lica, više od 100 djece... Krvni uzorci za identifikaciju DNK analizom još nisu utvrđeni za više od 150 nestalih, a za više od 50 nema dovoljno krvnih uzoraka...
Kandićeva je objasnila da je među više od 1.600 nestalih preko 1.400 civila koji nisu učestvovali u ratu. Naglasila je da je knjiga pisana na osnovu više od 2.000 izjava porodica žrtava koje su dale saglasnost za korištenje podataka i objavljivanje više od 1.500 dodatnih informacija. Izvršen je i veliki broj provjera. Korištena su i sudska dokumenta kojih je vrlo malo kada je riječ o nestalima. Korišteni su i otvoreni izvori, izvori dostupni svima, njih preko 1.600. Velika pomoć bila je i evidencija MKCK-a i baza Međunarodne komisije za nestala lica.
- Ta baza je veoma dragocena i naš utisak je da se ona veoma malo koristi. To smo zaključili komunicirajući sa porodicama. Ono što su nam ovo istraživanje i komunikacija sa porodicama pokazali, to je da treba svi više da ulažemo u očuvanje sećanja o nestalima. Ovo je važan korak naprijed, ali treba da nastavimo da se bavimo pitanjem kako sačuvati sećanje na nestale, naglasila je Kandićeva.
Pozvala je članove/ice porodica nestalih na Kosovu, ali i članove/ice porodica ubijenih u Bosni i Hercegovini, da ispričaju priče koje su njihove živote zauvijek promijenile. Oni/e su govorili/e o sjećaju na svoje voljene, o izgubljenoj nadi, nedostajanju.
Jer, to je dio života, svakodnevnica porodica ubijenih i nestalih. Izvan porodica, malo se govori i uvijek se pominju samo brojke. A mnogo je života stalo iza brojki.
Pročitajte ceo članak ovde.
